Naš trenutačni model obrazovanja o okolišu više se usredotočuje na podizanje svijesti nego na djelovanje. Više se usredotočujemo na logistiku aktivnosti nego na njezine ishode učenja. Dr. Pramod Kumar Sharma iz Zaklade za obrazovanje o okolišu prenosi neka iskustva koja su ga potaknula na kritičko razmišljanje o ovoj disciplini i načinu na koji se ona poučava.
Aktivnosti sadnje drveća i čišćenja: zašto sve to?
U školama je vrlo česta ekološka akcija u vezi s pozivom na obilježavanje posebnih dana ili događaja, u nadi da će se kod djece podići ekološka svijest. No, njegov je utjecaj daleko od jasnog.
Moj kolega je uključio učenike u ozeljenjavanje kampusa i na sesiji prije aktivnosti sadnje upitao ih je: „Zašto sadimo drveće? Mnogi su dali željene odgovore, a jedan od njih je odgovorio: „Za fotografiranje!“
Drugom prilikom, jedna od vrlo aktivnih državnih škola koju smo posjećivali, svake je godine podnosila dobro dokumentirano izvješće s fotografijama svojih aktivnosti. Pregledavajući dokumentaciju, primijetio sam da se godišnja sadnja radi na istom mjestu zadnjih sedam do osam godina. Na moje pitanje što se dogodilo sa zasađenim sadnicama, ravnatelj škole je odgovorio: „Umiru“. Da se poslužim starom izrekom iz medicinske struke: „Operacija je uspjela, no pacijent je umro“.
Profesor Paul Pace, moj kolega s Malte, također je podijelio anegdotu o školi koja se ponosila time što se nekoliko puta godišnje bavila aktivnostima čišćenja plaža, no nije kritički ispitao jesu li imale utjecaj ili što im je bio cilj: provoditi aktivnosti čišćenja ili poučavati o ponašanjima kojima se pomaže održati plaže čistima?
Time se ukazuje na to da kao edukatori trebamo izričito definirati svoje obrazovne ciljeve. Učenje ne može biti nuspojava obrazovanja o okolišu, već željeni ishod.
Nastavka teksta možete pronaći ovdje.
