Sustavi predškolskog odgoja i skrbi izuzetno su osjetljivi na poremećaj u krizi COVID-19. U razgovoru na portalu School Education Gateway, Mathias Urban, predsjednik programa Desmond o predškolskom obrazovanju na Gradskom sveučilištu u Dublinu, objašnjava zašto je to tako i što se može učiniti u vezi s tim te dijeli mišljenja o politici i raznolikosti EU-a.
Kako su predškolski odgoj i skrb postali prioritet za EU?
Kada se vratite na početak 1990-tih kada je EU prvi put sagledao ovo cjelokupno područje, rasprava se vodila o skrbi za djecu, o tome kako je EU poticao države članice da ulažu u skrb za djecu kako bi se povećalo sudjelovanje žena na tržištu rada. Tu je u osnovi bila riječ o makroekonomskom argumentu. Trebalo je dosta vremena da se ta rasprava nastavi na način na koji su se djeca zapravo pojavila u tom okviru po prvi put. Dakle, da bi se službeno priznalo i uokvirilo u političku stvarnost postojanje prava od rođenja na obrazovanje i skrb za predškolsku djecu. Trenutačno, u Europi smo u toj fazi u kojoj se svi službeni dokumenti, Preporuke Vijeća, odnose na predškolsko obrazovanje i skrb kao jedan integrirani koncept. I to je, po mojem mišljenju, u osnovi ono što omogućuje službama i ustanovama za predškolsko obrazovanje pružiti holističku potporu predškolskoj djeci i njihovim obiteljima.
Kako osoblje može olakšati uključenost u predškolski odgohj i skrb?
Jedna od stvari koju smo shvatili tijekom godina jest da je vrlo važno prihvatiti ovaj pojam raznolikosti. Da su djeca raznolika i različita, i to je normalno. Normalno dijete ne postoji, i tada djecu smještamo izvan tog uskog shvaćanja normalnosti. Jer ono što se tada događa jest da je dijete samo po sebi, dijete kojemu dominantni jezik nije prvi jezik, ili dijete migrantskog podrijetla, stavljeno u ovu sitauciju kao dijete kojemu nešto nedostaje. Dijete postaje problem, i taj je problem potrebno riješiti. I prilično često u redovnom pružanju usluga i dalje vidimo taj stav u načinu na koji uspostavljamo usluge te na primjer, govorimo o djeci s posebnim obrazovnim potrebama. Moramo biti vrlo jasni da predškolsko obrazovanje i skrb imaju vrlo važnu ulogu, no samo u odnosu na druga i mnogo šira politička područja. U okviru najkvalitetnijeg programa predškolskog odgoja i skrbi neće biti riješena strukturna pitanja u odnosu na siromaštvo i rasizam te isključenje u društvu. Ali program može pridonijeti rješenju.
Kako su predškolski odgoj i skrb odgovorili na krizu COVID-19?
Sustavi predškolskog odgoja i skrbi krajnje su osjetljivi na poremećaj. Ono što vidimo jest da su države s utvrđenijim i integriranijim sustavima sklone biti izdržljivije na način da su u stanju poduprijeti djecu i obitelji tijekom ove krize. Obraćam vam se iz Irske, države u kojoj 70 % svih usluga za predškolsku djecu pružaju privatni davatelji usluga. Sada se susrećemo sa situacijom gdje je vrlo malo vjerojatno da će se sve te usluge ponovno uspostaviti, jer se njihov poslovni model u osnovi srušio. Osim potrebe da se sagleda koliko su izdržljivi naši sustavi, te koliko se oslanjamo na neodržive modele kako bismo pružili bitnu javnu uslugu, drugi je element kako osigurati kontinuitet. Vidjeli smo da se neke države – i trenutačno mislim na države izvan Europe – koje su mnogo naprednije u odnosu na ove integrirane sustave, u stanju održati taj kontakt s obiteljima mnogo lakše jer znaju gdje su obitelji i gdje su djeca. Bile su u stanju uspostaviti usluge kućnih posjeta, bile su u stanju osigurati osnovnu prehranu, na primjer.
Što bi se moglo poboljšati u budućnosti?
Nije samo riječ o odgojiteljima koji podupiru djecu u njihovom prijelazu u osnovnu školu. Smatram da nam je hitno potrebna rasprava između predškolskog pružanja usluga i obveznog školskog sustava o tome kako primiti te kako zaželjeti dobrodošlicu ovoj jedinstvenoj kohorti djece koja su doživjela ovo iskustvo traume i poremećaja na način bez presedana. I da se škole postave na način da se ne može pretpostaviti da se možemo vratiti uobičajenom radu, a djeca će se nekako pripremiti za školu i odabrati svoju putanju učenja.
