Naš trenutni model obrazovanja o okolišu više se fokusira na podizanje svijesti nego na djelovanje. Više se fokusiramo na logistiku aktivnosti, nego na njene ishode učenja. Dr. Pramod Kumar Šarma iz Fondacije za obrazovanje o okolišu prenosi neka iskustva koja su ga potaknula da kritički razmišlja o ovoj disciplini i o tome kako se podučava.
Aktivnosti sadnje drveća i čišćenja: čemu sve to?
U školama je ekološko djelovanje vrlo uobičajeno u odnosu na poziv na obilježavanje posebnih dana ili događaja, u nadi da će se kod djece podići ekološka svijest. No njegov je uticaj daleko od jasnog.
Moj kolega je uključio učenike u pošumljavanje kampusa i na sesiji prije aktivnosti sadnje upitao ih je: „Zašto sadimo drveće?“ Mnogi su dali željene odgovore, a jedan od njih je odgovorio: „Za fotografisanje!“
Drugom prilikom je, jedna od vrlo aktivnih državnih škola koju smo posjećivali, podnosila svake godine dobro dokumentovan izvještaj s fotografijama svojih aktivnosti. Pregledavajući dokumentaciju, primijetio sam da se godišnja sadnja obavljala na istom mjestu posljednjih sedam do osam godina. Na moje pitanje što se dogodilo sa zasađenim sadnicama, direktor škole je odgovorio: „Umiru“. Da se poslužim starom uzrečicom iz medicinske struke: „Operacija je uspjela, ali je pacijent umro“.
Profesor Paul Pace, moj kolega s Malte, također, je podijelio anegdotu o školi koja se ponosila time što je nekoliko puta godišnje obavljala aktivnosti čišćenja plaže, ali nije kritički ispitao jesu li te aktivnosti imale uticaj ili koji je bio njihov cilj: provoditi aktivnosti čišćenja ili podučavati o ponašanjima kojima se pomaže u održavanju čistih plaža?
Time se ukazuje na to da kao edukatori trebamo izričito definisati svoje obrazovne ciljeve. Učenje ne može biti nuspojava obrazovanja o okolišu, već željeni ishod.
Nastavak teksta možete pronaći ovdje.
