Jednom kada je uspostavljeno učenje na daljinu, sljedeći izazov za školske sisteme obrazovanja bilo je donošenje odluka i smjernica o ocjenjivanju učenika. Koji pristupi mislite da bi se mogli trajno promijeniti?
Tri su glavne vrste ocjenjivanja:
Formativno ocjenjivanje od nastavnika i samih učenika (samoprocjena) u cilju praćenja njihovog napredovanja i planiranja zadataka. Zbirna ocjena nastavnika na kraju nivoa obrazovanja u cilju uspostavljanja zaključne ocjene, koju škola obično bilježi u školske dokumente.
Sumativno ocjenjivanje od škole, regiona ili nacionalnog sistema svih učenika određene dobi kako bi se utvrdile ocjene u nizu predmeta koje će dovesti do dodjele jednog ili više „certifikata“ ili „diploma“.
Suočen s potrebom da se donesu neposredne odluke i pruži jasnost za sve zainteresirane, evropski sistem školskog obrazovanja široko je odlučio da smanji obim i / ili odgodi ocjenjivanje i istraživanja. Mnoga su ministarstva savjetovala nastavnike i škole da se više fokusiraju na formativno ocjenjivanje ‒ na to kako učenici napreduju ‒ umjesto na provođenje testova.
U nekim zemljama ocjenjivanje učenika od nastavnika doprinijelo je završnim ispitima učenika, a vlasti su stvorile procese za njihovo modeliranje. Za završne ispite u školama države su donijele različite odluke: da odgode postupak, smanje sadržaj i otkažu pismeni ili usmeni dio. Procjena praktičnih predmeta i naukovanja također je odgođena ili je ocijenjena na osnovu prethodnih modula. Neki stručnjaci tvrde da s većim poznavanjem ili prihvatanjem postojećih pristupa ‒ osim „tradicionalnih“ ‒ procjena se ne treba odgađati. Ustvari, promjena pristupa ocjenjivanju, uključujući digitalne alate i češće ocjenjivanje, može donijeti pozitivan pomak u samousmjerenom učenju te poboljšati proces za sve.