Sistemi predškolskog odgoja i njege izuzetno su osjetljivi na poremećaj u krizi COVID-19. U razgovoru na portalu School Education Gateway Mathias Urban, predsjednik programa Desmond o predškolskom obrazovanju na Gradskom univerzitetu u Dublinu, objašnjava zašto je to tako i šta se može učiniti u vezi s tim te dijeli mišljenja o politici i raznolikosti EU.
Kako su predškolski odgoj i njega postali prioritet za EU?
Kada se vratite na početak 1990-ih kada je EU prvi put sagledala ovo cjelokupno područje, rasprava se vodila o njezi za djecu, o tome kako je EU poticala države članice da ulažu u njegu za djecu kako bi se povećalo učešće žena na tržištu rada. Tu je u osnovi bila riječ o makroekonomskom argumentu. Trebalo je dosta vremena da se ta rasprava nastavi na način na koji su se djeca zapravo pojavila u tom okviru prvi put, dakle, da bi se službeno priznalo i uokvirilo u političku stvarnost postojanje prava na obrazovanje i njegu za predškolsku djecu od rođenja. Trenutno u Evropi smo u toj fazi u kojoj se svi službeni dokumenti, odnosno Preporuke Vijeća, odnose na predškolsko obrazovanje i njegu kao jedan integrirani koncept. I to je, po mom mišljenju, u osnovi ono što omogućuje službama i ustanovama za predškolski odgoj da pruže holističku podršku predškolskoj djeci i njihovim porodicama.
Kako osoblje može olakšati uključenost u predškolski odgoj i njegu?
Jedna od stvari koju smo shvatili tokom godina jest da je vrlo važno prihvatiti ovaj pojam raznolikosti. Da su djeca raznolika i različita, i to je normalno. Normalno dijete ne postoji, i tada djecu smještamo izvan tog uskog shvatanja normalnosti. Jer ono što se tada događa jest da je dijete samo po sebi, dijete kojem dominantni jezik nije prvi jezik, ili dijete migrantskog porijekla, stavljeno u ovu situaciju kao dijete kojem nešto nedostaje. Dijete postaje problem i taj je problem potrebno riješiti. I prilično često u redovnom pružanju usluga i dalje vidimo taj stav u načinu na koji uspostavljamo usluge te, naprimjer, govorimo o djeci s posebnim obrazovnim potrebama. Moramo biti vrlo jasni da predškolski odgoj i njega imaju vrlo važnu ulogu, no samo u odnosu na druga i mnogo šira politička područja. U okviru najkvalitetnijeg programa predškolskog odgoja i njege neće biti riješena strukturna pitanja u odnosu na siromaštvo i rasizam te isključenje u društvu. Ali program može pridonijeti rješenju.
Kako su predškolski odgoj i njega odgovorili na krizu COVID-19?
Sistemi predškolskog odgoja i njege krajnje su osjetljivi na poremećaj. Ono što vidimo jest da su države s utvrđenijim i integriranijim sistemima sklone biti izdržljivije na način da su u stanju poduprijeti djecu i porodice u toku ove krize. Obraćam vam se iz Irske, države u kojoj 70% svih usluga za predškolsku djecu pružaju privatni davatelji usluga. Sada se susrećemo sa situacijom gdje je vrlo malo vjerovatno da će se sve te usluge ponovo uspostaviti, jer se njihov poslovni model u osnovi srušio. Osim potrebe da se sagleda koliko su izdržljivi naši sistemi, te koliko se oslanjamo na neodržive modele kako bismo pružili bitnu javnu uslugu, drugi je element kako osigurati kontinuitet. Vidjeli smo da su neke države – i trenutno mislim na države izvan Evrope – koje su mnogo naprednije u odnosu na ove integrirane sisteme, u stanju održati taj kontakt s porodicama mnogo lakše jer znaju gdje su porodice i gdje su djeca. Bile su u stanju uspostaviti usluge kućnih posjeta, osigurati osnovnu prehranu, naprimjer.
Šta bi se moglo poboljšati u budućnosti?
Nije samo riječ o odgajateljima koji podupiru djecu u njihovom prijelazu u osnovnu školu. Smatram da nam je hitno potrebna rasprava između predškolskog pružanja usluga i obaveznog školskog sistema o tome kako primiti te kako zaželjeti dobrodošlicu ovoj jedinstvenoj kohorti djece koja su doživjela ovo iskustvo traume i poremećaja na način bez presedana. I da se škole postave tako da se ne može pretpostaviti da se možemo vratiti uobičajenom radu, a djeca će se nekako pripremiti za školu i odabrati svoju putanju učenja.